Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa definisano je i uređeno pravo svojina, načela, prava, vrste i zaštita prava svojine, kao i sva ostala važna pitanja u vezi sa svojinskopravnim odnosima.
Prilikom definisanja prava svojine polazi se od bitnih činjenica, kao što su:
- titulari prava svojine su fizička i pravna lica,
- ustanovljava se na pokretnim i nepokretnim stvarima,
- pravo svojine predstavlja najšire stvarno pravo.
Pravo svojine se definiše kao stvarno pravo i određuje se kao najviša pravna i faktička vlast na određenoj stvari, koja omogućava neograničeno korišćenje određene stvari titularu prava svojine u skladu sa zakonom, a čime se ujedno obezbeđuje i zaštita od zloupotrebe prava i nanošenja štete drugim subjektima prava. Pravo svojine je pravo koje daje ovlašćenja titularu (fizičkom ili pravnom licu) da stvar drži, da je upotrebljava, pribira plodove i druge koristi od stvari i da njome raspolaže u skladu sa zakonom.
Sadržina prava svojine je definisana Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa kao (član 3. ZOSO):
„Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u granicama određenim zakonom. Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.“
Članom 3. je u celini određeno pravo svojine kao pravo vlasnika da stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, a istovremeno je data zaštita tog prava sadržana u obavezi trećih lica da poštuju titularovo pravo svojine i da se uzdrže od povrede tog prava.
Sadržajem prava svojine određuju se ovlašćenja koja titular ima:
- ovlašćenje držanja stvari – titular ima faktičku vlast nad predmetom, pri čemu ovo ovlašćenje može imati i nevlasnik i tada je to državina stvari,
- ovlašćenje korišćenja – titular stvar koristi u skladu sa svojim potrebama,
- ovlašćenje raspolaganja sa predmetom prava svojine – titular raspolaže nad stvari faktički (nema pravnog odnosa) ili pravno(postoji zaključivanje pravnih poslova).
Kao opšte karakteristike svojine i njenih prava se navode:
- držanje,
- korišćenje,
- raspolaganje određenim sredstvima.
Držanje stvari je mogućnost ostvarivanja faktičke vlasti na stvari (državina) kako bi se stvar koristila. Tu postoji i ovlašćenje upotrebe stvari tj. korišćenje, što omogućava vlasniku da time stiče korist od predmetne stvari (određeni prihod), dok je raspolaganje ovlašćenje koje se tiče supstance stvari i njenog pravnog statusa.
Zakonske odredbe dozvoljavaju da se pravo svojine zaštiti tužbom, ukoliko ne postoji druga opcija zaštite prava svojine.
Iz definicije i sadržine prava svojine, u skladu sa navedenim zakonom, proizilazi da je pravo svojine apsolutno pravo, jer se svim trećim licima nalaže da poštuju pravo svojine titulara svojine i da se uzdrže od povrede tog prava. Pravo svojine, kao apsolutno pravo, deluje prema svima (erga omnes), za razliku od prava, odnosno obaveze iz obligacionog odnosa, koje ima dejstvo samo među strankama tog odnosa. Pored ove razlike između prava svojine i obligacionog prava, postoji jednakost među njima, jer su po svom karakteru oba imovinska prava, ali dejstvo im je različito – pravo svojine apsolutno pravo jer deluje prema svima, a obligaciono pravo deluje samo među strankama obligacionog odnosa. Zbog takvog sadržaja, svojina je apsolutno imovinsko pravo, a obligaciono pravo je relativno imovinsko pravo.
Advokat za imovinskopravne odnose podnosi odgovarajuću tužbu stvarno i mesno nadležnom sudu sa zahtevom da se pravo svojine zaštiti.
U pravnoj praksi postupci, koji su vezani za imovinsko-pravne odnose su veoma složeni, te je poželjno angažovati advokata za imovinsko-pravne odnose. Često pravo svojine nad imovinom može proisteći na osnovu nasleđivanja (ostavina, testament odnosno zaveštanje ili legat), gde najbolju pravnu zaštiti može pružiti upravo advokat za imovinskopravne odnose. Ukoliko je pravo svojine proisteklo iz porodičnih odnosa (bračna tekovina, odnosno zajednička imovina bračnih ili vanbračnih supružnika ili posebna imovina po osnovu ugovora), pravno zastupanje vrši advokat za imovinsko-pravne odnose. Advokat za imovinsko-pravne odnose utvrđuje činjenice u vezi narušavanja prava svojine, podnosi tužbu u skladu sa utvrđenim, dokumentuje pred sudom ugrožavanje prava svojine titulara od strane trećih lica i preduzima sve ostale radnje u najboljem interesu stranke, kako bi se pravo svojine zaštitilo.








