Porodičnim zakonom zabranjeno je nasilje u porodici i, u skladu sa zakonom, svako ima pravo na zaštitu od nasilja u porodici. Nasilje u porodici, u smislu ovog zakona, jeste ponašanje kojim jedan član porodice ugrožava telesni integritet, duševno zdravlje ili spokojstvo drugog člana porodice. Pored Porodičnog zakona, nasilje u porodici je regulisano Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici. Član 3. Zakona o sprečavanju nasilja u porodici izričito navodi da nasilje u porodici predstavlja akt fizičkog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja.
Ekonomsko nasilje podrazumeva različite oblike kontrole i uskraćivanja finansijskih resursa, kao što je zabrana ili otežavanje zapošljavanja, oduzimanje zarade, ograničavanje pristupa novcu, odlučivanje o svakom trošku bez saglasnosti partnera, onemogućavanje sticanja imovine ili obrazovanja, zloupotreba platnih kartica žrtve, nagovaranje žrtve na zaduživanje, zloupotrebe računa u digitalnom prostoru, kao i potpuna kontrolu nad troškovima žrtve ekonomskog nasilja u porodici.
Ekonomsko nasilje dovodi do gubitka autonomije osobe koja ga trpi, njene zarobljenosti u takvom porodičnom odnosu, kao i potpune ekonomske i finansijske zavisnosti.
Žrtva ekonomskog nasilja ne raspolaže svojim sredstvima za život, što je često sprečava da izađe iz takvog nasilnog odnosa. Porodično nasilje, gledano kao pojedinačne oblike nasilja (ekonomsko nasilje) je najčešće u sklopu mehanizma kontrole i ucene u sklopu drugih oblika nasilja. Posledice nasilnog ponašanja i oduzimanja ekonomske i finansijske sigurnosti, žrtvu dovodi ne samo u materijalne probleme, već i brojne druge psihološke, socijalne, poslovne i druge prirode.
Žrtva ekonomskog nasilja u porodici, koja nema sopstvene prihode ili pristup novcu, veoma teško može doneti odluku da napusti nasilni odnos. Pitanje koje se uvek postavi u takvoj situaciji jeste zašto žrtva jednostavno ne ode. Ovo pitanje zanemaruje složenost i kompleksnost situacije u kojoj se žrtva nalazi. Da bi žrtva jednostavno izašla iz nasilnog ekonomskog odnosa podrazumeva se da ima osnovne uslove za samostalan život: siguran smeštaj, izvor prihoda, mogućnost izdržavanja dece, kao i određeni stepen psihološke stabilnosti, a pre svega bezbednost, što u najvećem broju slučajeva nije ispunjeno. Upravo iz tih razloga, ekonomska zavisnost predstavlja jedan od ključnih razloga zbog kojih nasilje traje i opstaje.
Mada zakon kaže da svako ima pravo na zaštitu od nasilja u porodici i može je zahtevati pred sudom, ključni korak je prevencija nasilja, posebno kada su devojčice u pitanju. Prevencija počinje u primarnoj porodici, jer tu deca uče ko u porodici sve ima pravo na novac, ko donosi odluke i koliko je samostalnost podstaknuta ili ograničena. Ako se devojčice uče prilagođavanju, a dečaci samostalnosti, ako se u skladu sa “tradicijom” ćerke lišavaju nasledstva u korist svoje braće, ukoliko se prednost u obrazovanju daje sinovima na štetu ćerki, reprodukuju se modeli koji u krajnjem dovode do normalizacije finansijske zavisnosti, jer se stvara nejednak početni položaj, koji kasnije vodi ka većoj toleranciji na ekonomsku zavisnost ili čak njeno prihvatanje kao normalan odnos.
Oblik prevencije za nastanak ekonomskog nasilja je razvije i kod dečaka i kod devojčica radne navike, svest o ličnoj odgovornosti i jednakosti polova i pravo na sopstveni prihod i odlučivanje, jer to predstavlja osnovni element lične autonomije. Ovakvom vaspitanju u porodici doprinosi i kasnije obrazovanje koje takođe mora biti lišeno stereotipa i predrasuda. Dakle, i devojčicama i dečacima porodica je dužna da pružim jednake mogućnosti, kako bi razvili ekonomsku samostalnost, jer samo takav pristup predstavlja osnov prevencije.
Ekonomsko nasilje ne predstavlja marginalni oblik nasilja, već jedan od njegovih ključnih mehanizama. Istovremeno, ekonomsko osnaživanje nije jednostavna mera, već složen proces koji zahteva vreme, podršku i sistemski pristup države i svih njenih nadležnih institucija.
Advokat za porodično pravo analizira konkretne okolnosti i utvrđuje da li postoji ekonomska zavisnost kao oblik porodičnog nasilja. Advokat za porodično pravo prikuplja dokaze, kao što su izvodi sa bankovnih računa, poruke, mejlovi, dokumentacija o imovini, podaci o prihodima i rashodima, ugovori, kao i svedočenja drugih lica. Na osnovu člana 198. Porodičnog zakona, advokat za porodično pravo može od suda zahtevati da odredi mere zaštite, među kojima su zabrana približavanja, zabrana pristupa prostoru oko mesta stanovanja ili rada i zabrana daljeg uznemiravanja. Advokat za porodično pravo podnosi tužbu sudu, sastavlja podneske, predlaže dokaze, učestvuje na ročištima i zastupa interese žrtve tokom postupka. Advokat za porodične odnose ukazuje na mogućnost krivičnopravne zaštite žrtvi u ostvarivanju prava u krivičnom postupku i u podnošenju odgovarajućih prijava.








