Prirodni resursi (voda, vazduh, zemljište, biljni i životinjski svet, šume, rude i drugo) mogu biti pogođeni prirodnim katastrofama i elementarnim nepogodama, koje ih mogu značajno oštetiti ili u potpunosti uništiti. U prirodne katastrofe se ubrajaju: poplave, požari, suše, zemljotresi, klizišta ili oluje.
Najvažniji zakon, kojim je uređeno i regulisano pitanje prirodnih resursa i dobara je Zakon o zaštiti životne sredine. Ukoliko dođe do prirodnih katastrofa primenjuju se dva zakona, jer se mere preduzimaju u dva koraka odnosno dve faze – pre katastrofe i nakon njenog nastanka.
U Srbiji se pitanja uticaja prirodnih katastrofa na prirodne resurse i dobra, između ostalog, uređuju Zakonom o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama, dok se zaštita pojedinih prirodnih resursa uređuje posebnim zakonima, kao što su propisi o zaštiti životne sredine, vodama, šumama i zaštiti prirode.
Pre elementarne nepogode i prirodnih katastrofa je važna prva faza – prevencija i zaštita. Zakon kojim je to regulisano je Zakon o smanjenju rizika od katastrofa i upravljanju vanrednim situacijama Ovaj zakon uređuje sve načine i mogućnosti smanjenja rizika, prevenciju, spremnost, rano upozoravanje, zaštitu i spasavanje.
Elementarnim nepogodama smatraju se, između ostalog, poplave, suše, oluje, zemljotresi, klizišta i druge prirodne pojave koje mogu ugroziti životnu sredinu i prirodne resurse.
Suština zakona tj. preventivnih mera obuhvata:
- proceni rizika i praćenju mogućih opasnosti;
- zaštiti šuma, voda, zemljišta i drugih prirodnih resursa;
- izradi planova zaštite i spasavanja;
- sistemima ranog upozoravanja;
- uređenju vodotokova, nasipa i protivpožarnih područja;
- sprečavanju prekomerne eksploatacije prirodnih resursa;
- edukaciji stanovništva i institucija.
Po nastupanju prirodne katastrofe neophodna je primena druge faze – faza sanacije i obnove. U tom smislu je aktuelan Zakon o obnovi nakon elementarne i druge nepogode. Ovim zakonom se uređuje postupak obnove, saniranje posledica i pružanje pomoći građanima i privrednim subjektima koji su pretrpeli štetu. Državni programi pomoći i obnove obuhvataju analizu štete, mere koje treba preduzeti, način sanacije, nosioce aktivnosti i izvore finansiranja.
Kada dođe do katastrofe, najvažnije mere su:
- zaštititi ljude i njihovu imovinu;
- aktivirati sistem zaštite i spasavanja;
- sprečiti dalje uništavanje prirodnih resursa;
- sanirati posledice požara, poplava, zagađenja i drugih šteta;
- obnoviti šume, zemljište i druge oštećene ekosisteme;
- izvršiti procenu nastale štete i utvrditi odgovornost ukoliko je katastrofa ili njena šteta pogoršana ljudskim delovanjem.
Nakon prirodne katastrofe je neophodno što preduzeti sve neophodne mere u cilju obnavljanja prirodnih resursa. Neki prirodni resursi i dobra su prirodno obnovljivi – imaju prirodnu sposobnost da se prirodnim procesima ponovo stvore ili obnove nakon korišćenja ili oštećenja.
U obnovljive prirodne resurse spadaju, na primer: voda, šume i biljke, životinjski svet, zemljište – uz pravilnu zaštitu, energija Sunca, energija vetra. Obnovljivost ovih prirodnih resursa nikako ne znači ne znači da su oni neiscrpni – priroda može da ih obnovi, ali mogu biti ozbiljno ugroženi ili privremeno nestati (nakon šumskog požara potrebne su godine ili decenije da se šuma obnovi, dok prekomerno zagađenje može ugroziti obnovljivost vode i zemljišta).
Najvažniji princip koji je neophodno konstantno poštovati kod preduzimanja svih preventivnih mera i mera posle katastrofa je princip održivog korišćenja prirodnih resursa – resursi treba da se koriste na način koji omogućava njihovo obnavljanje i očuvanje za buduće generacije.








