Zakon o autorskim i srodnim pravima, budući da je reč i intelektualnoj svojini, u velikoj meri uređuje pitanje licence. Pored njega tu su i sledeći zakoni: Zakon o patentima (uređuje zaštitu patenata tj. inovacija, ugovor o licenci za patent), Zakon o žigovima (reguliše pravo nosioca žiga da daje licencu trećim licima), Zakon o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna (omogućava nosiocu dizajna da ustupi prava ili da licencu), Zakon o obligacionim odnosima (uređuje ugovor o licenci kao poseban ugovor).
Licenca je pravni dokument kojim vlasnik intelektualne svojine daje drugoj strani dozvolu za korišćenje ili raspodelu svoje intelektualne svojine, pod određenim uslovima.
Licenca je pravno ovlašćenje kojim nosilac određenog prava daje drugom licu dozvolu da koristi to pravo pod unapred utvrđenim uslovima, pri čemu nosilac prava zadržava svoje pravo svojine.
Licenca se odnosi na dozvolu, ali i na dokument na koji se ta dozvola odnosi. Licencu može izdati jedna strana (izdavač licence), drugoj strani, u okviru dogovora između te dve strane, čime se daje dozvola korišćenja nekog licenciranog materijala od strane lica koje uzima licencu.
Licenca se daje kada: vlasnik želi da unovči svoje pravo, nosilac prava ne može sam da koristi izum, žig ili delo, zbog širenja na druga tržišta, ako je to uslov partnerstva ili saradnje, ukoliko je to zakonska obaveza (“obavezna licenca”). Licencor može odobriti licencu prema odgovarajućim zakonima kako bi odobrio upotrebu nekog dela, korisniku licence. Licenca može biti ograničena vremenski, a može biti ograničena na neku teritoriju.
Najčešće se licenca odnosi na prava intelektualne svojine, kao što su:
- patent,
- žig,
- industrijski dizajn,
- autorsko delo,
- računarski program (softver),
- know-how i druga prava.
Pravo korišćenja nekog oblika intelektualne svojine trećoj strani se reguliše ugovorom o licenci. Ugovor o licenci je osnovni pravni instrument kojim se ovakav promet ostvaruje i regulisan je Zakonom o obligacionim odnosima. Zakonom je propisano da se ugovorom o licenci obavezuje davalac licence da sticaocu licence ustupi, u celini ili delimično, pravo iskorišćavanja pronalaska, tehničkog znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a sticalac licence se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu. Ugovorom o licenci se vrši promet prava industrijske svojine, odnosno jednog ili više imovinskopravnih ovlašćenja. Ugovor o licenci predstavlja jedan od ključnih ugovora za regulisanje odnosa između stvaraoca i poslovnih subjekata koji upotrebljavaju neka od prava intelektualne, odnosno industrijske svojine. Ugovorom o licenci se davalac licence obavezuje da ustupi preuzimaču licence, u celini ili delimično, pravo svog intelektualnog rada, tehničkog znanja, modela ili žiga, pod uslovom da sticalac licence za to plati određenu naknadu.
U posebnom slučaju licencu može izdati vlast, da bi se dozvolila neka aktivnost koja bi u suprotnom bila zabranjena.
Ugovor mora da sadrži sledeće elemente:
- predmet licence – tačan opis onoga što se ustupa,
- naknada – iznos koji sticalac plaća davaocu,
- teritorija – mesto gde se pravo može koristiti,
- vremensko trajanje licence – koliko dugo važi dozvola Ugovora o licenci,
- ekskluzivnost – da li samo jedna strana ima pravo korišćenja ili to pravo mogu dobiti i drugi.








