Pravo privatne svojine je centralni institut prava uopšte i predstavlja skup pravila kojim se regulišu odnosi povodom prisvajanja ekonomskih vrednosti odnosno prisvajanje dobara. Pravo privatne svojine je najvažnije građansko pravo.

Pravo privatne svojine

titularu svojine omogućava

najpotpunije raspolaganje nekom stvari.

Karakteristike prava privatne svojine su: držanje, korišćenje i raspolaganje određenom stvari ili određenim sredstvima. Ova prava mogu biti narušena tj. može biti prisutna povreda prava privatne svojine i tada se vrši njihova zaštita putem tužbe. Tužbu za zaštitu prava svojine, po ovlašćenju titulara, podnosi i pred sudom vodi advokat za tužbu za zaštitu privatne svojine, odnosno advokat za imovinskopravne odnose tj. advokat za imovinu.

Vlasnik stvari ili sredstava može svoje pravo svojine štititi na dva načina: samopomoću (sopstvenim radnjama radi otklanjanja povrede svojine) i podnošenjem tužbi nadležnom sudu. Zavisno od vrste povreda prava svojine, postoje i različite vrste tužbe za zaštitu privatne svojine.

Povreda svojine može biti izvršena na dva načina:
– oduzimanjem stvari vlasniku,
– ometanjem svojine.

Vrste tužbi za zaštitu privatne svojine:
1. svojinske tužbe za povraćaj stvari ili reivindikaciona tužba za zaštitu privatne svojine,
2. svojinske tužbe protiv ometanja svojine ili publicijanska tužba za zaštitu privatne svojine.

Svojinske tužbe za povraćaj stvari ili reivindikaciona tužba za zaštitu privatne svojine je tužba vlasnika za povraćaj stvari protiv držaoca kod koga se stvar nalazi – reivindikaciona tužba actio rei vindicatio. Tužbeni zahtev je osnovan ukoliko vlasnik tj. tužilac (za tužbu za zaštitu privatne svojine, odnosno advokat za imovinskopravne odnose tj. advokat za imovinu) dokaže da je vlasnik ili iznese činjenice na osnovu kojih je stekao pravo svojine. Ako se dokazuje pravo svojine na nepokretnosti dovoljan je list nepokretnosti , a ako je u pitanju pokretna stvar, može se tužilac pozvati i na pravilo o održaju. Tužilac koji je dokazao da ima pravo svojine list, ne mora naknadno dokazivati i da ima pravo državine. Svojinskom tužbom za povraćaj stvari ili reivindikacionom tužbom za zaštitu privatne svojine se mogu povratiti samo individualno određene stvari. Ova tužba daje pravo oštećenom i na naknadu štete o kojoj se posebno treba voditi računa u smislu rokova, jer zastareva. Kod reivindikacione tužbe držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje, niti da odgovara za njeno pogoršanje ukoliko je bio savestan držalac. Savestan držalac zadržava odvojene, a još nepotrošene plodove i ne duguje naknadu za one koje je potrošio. Za razliku od njega, nesavestan držalac je dužan da preda stvar vlasniku , kao i sve plodove koju su se kod njega zatekli i da naknadi vrednost plodova koje je otuđio ili potrošio.

Svojinske tužbe protiv ometanja svojine ili publicijanska tužba za zaštitu privatne svojine je tužba za povraćaj stvari, koju podiže uzukapioni držalac protiv sadašnjeg držaoca – tužba actio publiciana. Spor, koji se pokreće publicijanskom tužbom, pred sudom se poverava advokatu za zaštitu privatne svojine odnosno advokat za imovinskopravne odnose tj. advokat za imovinu. Svojinska tužba protiv ometanja svojine pripada tužiocu koji je lišen državine prema tuženom, a koji nema pravni osnov za državinu. Cilj svojinske tužbe protiv ometanja svojine je povrat stvari. Publicijanska tužba može podneti samo vlasnik stvari. Za razliku od reivindikacione tužbe, gde vlasnik mora dokazati pravo svojine, kod publicijanske tužbe tužilac (advokat za zaštitu privatne svojine odnosno advokat za imovinskopravne odnose tj. advokat za imovinu) se poziva na svoju državinu, podobnu za redovan održaj, koju dokazuje. Kod svojinske tužbe protiv ometanja svojine savesnost držaoca se ne dokazuje, ona se pretpostavlja, ali tuženi tu zakonsku pretpostavku može obarati. Tužbom actio negatoria (tužba zbog smetanja odnosno uznemiravanja) je tužba kojom vlasnik stvari tj. tužilac zahteva od lica koje ga uznemirava, ometa ili onemogućava u korišćenju stvari da prestane sa povredama prava svojine. To je tužba za zaštitu protiv uznemiravanja (smetanja), a koja se ne sastoji u oduzimanju stvari. Tužbu zbog smetanja odnosno uznemiravanja može podneti samo vlasnik stvari ili u njegovo ime ovlašćeni advokat za imovinskopravne odnose, odnosno advokat za imovinskopravne odnose tj. advokat za imovinu. Uznemiravanje treba da ima trajni karakter, što znači: da je tuženikovim postupkom zasnovano trajno stanje, da se postupak koji znači uznemiravanje ponavlja, da se prema prilikama osnovano može očekivati da će se uznemiravanje ponoviti.

U pravu, prema Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, status savestan držalac podrazumeva sledeće:
– da savestan držalac predaje stvar vlasniku sa plodovima koji još nisu ubrani,
– da nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja,
– da savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari,
– da može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je vrednost stvari povećana,
– da savestan držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari.

Slavica Janjić

Advokat Slavica Janjić diplomirala je na Pravnom fakultetu, a još tokom studija sticala je praktično pravničko iskustvo obavljajući dužnost sudije porotnika u Osnovnom sudu u Aranđelovcu. Položila je pravosudni ispit i ima dugogodišnje profesionalno iskustvo u zastupanju i pružanju pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u oblastima građanskog, privrednog, upravnog i krivičnog prava. Svoje stručno usavršavanje nastavila je pohađajući specijalističke studije iz poreskog prava, kao i polaganjem stručnog ispita za zastupnika za intelektualnu svojinu i ispita za javnog beležnika. Završila je i obuku za medijatora (posrednika) i upisana je u Registar posrednika Ministarstva pravde Republike Srbije. Član je Advokatske komore Srbije i Advokatske komore Beograda. Profesionalnu karijeru započela je u privrednom društvu „Šamot“ a.d. Aranđelovac. U periodu od 1993. do 2001. godine obavljala je rukovodeće pravne poslove i funkciju direktora. Nakon toga, preuzima dužnost rukovodioca pravne službe u Direkciji za građevinsko zemljište. Tokom tog perioda bila je odgovorna za saradnju sa državnim organima, izradu opštih akata, pripremu i realizaciju ugovora o komunalnom opremanju zemljišta, kao i drugih složenih pravnih poslova. Posebnu pravno-advokatsku stručnost stekla je u oblasti nepokretnosti, imovinskopravnih odnosa i pravnih pitanja vezanih za građevinsko zemljište. Tokom svoje karijere uspešno je zastupala fizička i pravna lica u velikom broju složenih predmeta gotovo iz svih pravnih oblasti, pružajući sveobuhvatnu pravnu podršku, strateško savetovanje i stručno i profesionalno vođenje sudskih postupaka. Član je Udruženja pravnika u privredi i kontinuirano prati razvoj domaće i međunarodne pravne prakse, radi pružanja pravnih usluga na najvišem profesionalnom nivou. Advokat Slavica Janjić pruža pravne usluge u velikom broju pravnih oblasti, sa posebnim fokusom na imovinsko pravo, privredno pravo, nasledno pravo, porodično pravo, radne sporove, upravne postupke i zastupanje pred sudovima i drugim državnim organima. Pored maternjeg jezika, tečno govori engleski jezik i poseduje napredno znanje rada na računaru i savremenim poslovnim softverskim alatima.