Pravo na zdravu životnu sredinu je jedno od elementarnih ljudskih prava, nevezano za teritorijalnu ili neku drugu pripadnost. Ovim pitanjem se bave, kako međunarodne institucije, tako i domaći zakonodavci.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je posebnu pažnju posvetila i pitanju prava na zdravu životnu sredinu. Po Konvenciji, pravo na zdravu životnu sredinu se postiže dovođenjem u vezu različitih aspekata životne sredine sa pravima koja su garantovana Konvencijom.

Pored međunarodnih normi, postoji veliki broj domaćih propisa kojima se reguliše pravo na zdravu životnu sredinu.

Ustavom Republike Srbije zagarantovana su osnovna ljudsko prava, među kojima je i pravo na zdravu životnu sredinu. Ustav propisuje da svako ima pravo na zdravu životnu sredinu i na blagovremeno i potpuno obaveštavanje o njenom stanju, uz istovremenu obavezu da je čuva i poboljšava. Odgovornost za zaštitu životne sredine ima svako, ali je posebna težina odgovornosti na Republici Srbiji i autonomnim pokrajinama.

Pored Ustava RS, centralno mesto zauzima Zakon o zaštiti životne sredine, ali i drugi zakoni, kao što su: Zakon o upravljanju otpadom, Zakon o zaštiti vazduha, Zakon o proceni uticaja na životnu sredinu, Zakon o vodama, Zakon o zaštiti od nejonizujućih zračenja, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o zaštiti od buke u životnoj sredini.

Zakon o zaštiti životne sredine uređuje integralni sistem zaštite životne sredine, kojim se obezbeđuje ostvarivanje prava čoveka na život i razvoj u zdravoj životnoj sredini i uravnotežen odnos privrednog razvoja i životne sredine. Prema istom zakonu, zagađivanje životne sredine se definiše kao unošenje zagađujućih materija ili energije u životnu sredinu, izazvano ljudskom delatnošću ili prirodnim procesima koje ima ili može imati štetne posledice na kvalitet životne sredine i zdravlje ljudi.

Zakonom su propisani i organi i lica, koja obezbeđuju sistem zaštite životne sredine. Prema Članu 4. zakona o zaštiti životne sredine, to su:

  1. Republika Srbija;
  2. autonomna pokrajina;
  3. opština, odnosno grad (jedinica lokalne samouprave);
  4. preduzeća, druga domaća i strana pravna lica i preduzetnici koji u obavljanju privredne i druge delatnosti koriste prirodne vrednosti, ugrožavaju ili zagađuju životnu sredinu (pravna i fizička lica);
  5. naučne i stručne organizacije i druge javne službe;
  6. građanin, grupe građana, njihova udruženja, profesionalne ili druge organizacije.

Zakon o zaštiti životne sredine propisuje osnovna načela zaštite životne sredine, koja imaju za cilj da obezbede pravo na zdravu životnu sredinu, a obuhvataju:

  • načelo integralnosti (postojanje međusobno usaglašenih planova i sektorske politike svih nivoa državnih organa i institucija),
  • načelo prevencije i predostrožnosti (aktivnost moraju biti planirane i sprovedene tako da prouzrokuje najmanju moguću promenu u životnoj sredini i predstavlja najmanji rizik po životnu sredinu i zdravlje ljudi),
  • načelo predostrožnosti (procenjuje se uticaja na životnu sredinu određenih aktivnosti i predviđa korišćenje najboljih raspoloživih i dostupnih tehnologija, tehnika i opreme),
  • načelo očuvanja prirodnih vrednosti (prirodne vrednosti je neophodno da se koriste na takav način da se obezbedi očuvanje vrednosti geodiverziteta, biodiverziteta, zaštićenih prirodnih dobara i predela).

U cilju redukovanja zagađenja, postavljaju se zahtevi u pogledu kvaliteta životne sredine. Zahtevi u pogledu kvaliteta životne sredine su skup svih onih uslova i zahteva koji moraju biti ispunjeni u određeno vreme i na određenom prostoru, a u skladu sa posebnim propisima, kojima se zahtevi bliže uređuju.

Slavica Janjić

Advokat Slavica Janjić diplomirala je na Pravnom fakultetu, a još tokom studija sticala je praktično pravničko iskustvo obavljajući dužnost sudije porotnika u Osnovnom sudu u Aranđelovcu. Položila je pravosudni ispit i ima dugogodišnje profesionalno iskustvo u zastupanju i pružanju pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u oblastima građanskog, privrednog, upravnog i krivičnog prava. Svoje stručno usavršavanje nastavila je pohađajući specijalističke studije iz poreskog prava, kao i polaganjem stručnog ispita za zastupnika za intelektualnu svojinu i ispita za javnog beležnika. Završila je i obuku za medijatora (posrednika) i upisana je u Registar posrednika Ministarstva pravde Republike Srbije. Član je Advokatske komore Srbije i Advokatske komore Beograda. Profesionalnu karijeru započela je u privrednom društvu „Šamot“ a.d. Aranđelovac. U periodu od 1993. do 2001. godine obavljala je rukovodeće pravne poslove i funkciju direktora. Nakon toga, preuzima dužnost rukovodioca pravne službe u Direkciji za građevinsko zemljište. Tokom tog perioda bila je odgovorna za saradnju sa državnim organima, izradu opštih akata, pripremu i realizaciju ugovora o komunalnom opremanju zemljišta, kao i drugih složenih pravnih poslova. Posebnu pravno-advokatsku stručnost stekla je u oblasti nepokretnosti, imovinskopravnih odnosa i pravnih pitanja vezanih za građevinsko zemljište. Tokom svoje karijere uspešno je zastupala fizička i pravna lica u velikom broju složenih predmeta gotovo iz svih pravnih oblasti, pružajući sveobuhvatnu pravnu podršku, strateško savetovanje i stručno i profesionalno vođenje sudskih postupaka. Član je Udruženja pravnika u privredi i kontinuirano prati razvoj domaće i međunarodne pravne prakse, radi pružanja pravnih usluga na najvišem profesionalnom nivou. Advokat Slavica Janjić pruža pravne usluge u velikom broju pravnih oblasti, sa posebnim fokusom na imovinsko pravo, privredno pravo, nasledno pravo, porodično pravo, radne sporove, upravne postupke i zastupanje pred sudovima i drugim državnim organima. Pored maternjeg jezika, tečno govori engleski jezik i poseduje napredno znanje rada na računaru i savremenim poslovnim softverskim alatima.