Pojam „lekarske greške“ se može posmatrati sa dva aspekta i to sa medicinskog i sa pravnog gledišta. Lekarska greška koja se tradicionalno vezuje za postupke lekara i njihovu pravnu odgovornost, ima mnogo šire implikacije, jer se može odnositi i na postupke bilo kog zdravstvenog radnika koji učestvuje u lečenju pacijenata.

Lekarska greška je postupanje lekara protivno pravilima medicinske struke (lat. contra legem artis) ili nepoštovanje pravila koja čine medicinski standard (lat. contra legem artis).

Cilj sprečavanja lekarskih greški je izbegavanja štete bilo koje vrste po pacijenta.

Lekarske greške se mogu manifestovati u više oblika: činjenju ili propuštanju činjenja od strane lekara, preduzimanju neindikovanog ili u preduzimanju pogrešnog indikovanog medicinskog zahvata, pogrešnim merama ili nepropisnim dispozicijama lekara.

Lekarske greške se, u najvećem broju slučajeva, javljaju usled neobaveštenja pacijenta od strane medicinskog radnika, jer je tada prekršena njegova zakonska obaveza da pacijenta obavesti i time je narušen osnov odgovornosti lekara. Svaki pacijent ima pravo da zna sa čime se saglašava, šta će se s njim dešavati i šta se može desiti tokom lečenja. Jedino na taj način je pacijent u mogućnosti da uzme u obzir razloge i za i protiv i samostalno donese odluku koja se tiče njegovog zdravlja. Zakon o zdravstvenoj zaštiti naglašava „da pacijent ima pravo da od nadležnog zdravstvenog radnika blagovremeno dobije obaveštenje koje mu je potrebno kako bi doneo odluku da pristane ili ne pristane na predloženu medicinsku meru.“ Zakon takođe definiše situaciju u kojoj lekar koji preduzme medicinsku meru snosi rizik za štetne posledice ukoliko je pristanak pacijenta bio bez prethodnog potrebnog obaveštenja. Koliko detaljno zdravstveni radnik treba da obavesti pacijenta se može odrediti samo u razgovoru lekar i pacijent.

Lekar je dužan da obavesti pacijenta o dijagnozi i prognozi bolesti, da pruži kratak opis, cilj i korist od predložene medicinske mere, vremena njenog trajanja i mogućih posledica ako se ona preduzme, odnosno ne preduzme, o vrstama i verovatnoćama mogućih rizika, bolnih i drugih sporednih ili trajnih posledica, postojećim alternativnim metodama lečenja, o mogućim promenama pacijentovog stanja posle preduzimanja predložene medicinske mere, kao i o mogućim nužnim promenama u načinu života pacijenta, kao i o dejstvu lekova i mogućih neželjenih posledica dejstva lekova.

Zdravstveni radnik nema obavezu da, u svakom slučaju, dijagnozu u potpunosti saopšti pacijentu iz razloga moguće pacijentove preterane reakcije ili kada bi obaveštenje o fatalnoj dijagnozi ugrozilo život pacijenta. Prema zakonu, lekar nije u obavezi da saopšti dijagnozu pacijentu ukoliko bi to bila ozbiljna opasnost da će obaveštenjem znatno naškoditi zdravlju pacijenta. Nadalje, lekar nije dužan da pruži sva obaveštenja o dijagnozi odnosno o svim njenim rizicima, niti da informacije nužno pacijentu o rizicima medicinski detaljno. Obaveštenje lekara u takvom slučaju treba da bude u vidu davanja informacija o „opštoj slici konkretnog rizika“ tj. o tipičnim rizicima koji mogu da prate medicinsku meru. Pravilo koje se pri tom poštuje je da „što više zahvat služi sopstvenoj udobnosti, a mera je manje od životne važnosti, utoliko je veća obaveza na obuhvatno obaveštenje o komplikacijama“. Mera obaveštenja koju je neophodno dati pacijentu je pravno pitanje, koje je u nadležnosti suda. Sud vodi računa o objektivnim kriterijumima, kao i o samim očekivanjima konkretnog pacijenta.

U slučaju postojanja lekarske greške, zdravstveni radnik koji ju je učinio, može odgovarati na više načina: prekršajno, disciplinski i krivično. Najčešća je situacija da oštećeni podnese tužbu za naknadu štete protiv zdravstvene ustanove čiji je zaposleni načinio propust u lečenju pacijenata.

Slavica Janjić

Advokat Slavica Janjić diplomirala je na Pravnom fakultetu, a još tokom studija sticala je praktično pravničko iskustvo obavljajući dužnost sudije porotnika u Osnovnom sudu u Aranđelovcu. Položila je pravosudni ispit i ima dugogodišnje profesionalno iskustvo u zastupanju i pružanju pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u oblastima građanskog, privrednog, upravnog i krivičnog prava. Svoje stručno usavršavanje nastavila je pohađajući specijalističke studije iz poreskog prava, kao i polaganjem stručnog ispita za zastupnika za intelektualnu svojinu i ispita za javnog beležnika. Završila je i obuku za medijatora (posrednika) i upisana je u Registar posrednika Ministarstva pravde Republike Srbije. Član je Advokatske komore Srbije i Advokatske komore Beograda. Profesionalnu karijeru započela je u privrednom društvu „Šamot“ a.d. Aranđelovac. U periodu od 1993. do 2001. godine obavljala je rukovodeće pravne poslove i funkciju direktora. Nakon toga, preuzima dužnost rukovodioca pravne službe u Direkciji za građevinsko zemljište. Tokom tog perioda bila je odgovorna za saradnju sa državnim organima, izradu opštih akata, pripremu i realizaciju ugovora o komunalnom opremanju zemljišta, kao i drugih složenih pravnih poslova. Posebnu pravno-advokatsku stručnost stekla je u oblasti nepokretnosti, imovinskopravnih odnosa i pravnih pitanja vezanih za građevinsko zemljište. Tokom svoje karijere uspešno je zastupala fizička i pravna lica u velikom broju složenih predmeta gotovo iz svih pravnih oblasti, pružajući sveobuhvatnu pravnu podršku, strateško savetovanje i stručno i profesionalno vođenje sudskih postupaka. Član je Udruženja pravnika u privredi i kontinuirano prati razvoj domaće i međunarodne pravne prakse, radi pružanja pravnih usluga na najvišem profesionalnom nivou. Advokat Slavica Janjić pruža pravne usluge u velikom broju pravnih oblasti, sa posebnim fokusom na imovinsko pravo, privredno pravo, nasledno pravo, porodično pravo, radne sporove, upravne postupke i zastupanje pred sudovima i drugim državnim organima. Pored maternjeg jezika, tečno govori engleski jezik i poseduje napredno znanje rada na računaru i savremenim poslovnim softverskim alatima.