Obligacioni odnosi su pravni odnosi između građanskopravnih lica koji nastaju po osnovu obaveze (obligacije) jedne strane da učini nešto u korist druge strane. Za obligacione odnose je karakteristično da postoje dve strane u odnosu i to poverilac, koji ima pravo da zahteva određenu činidbu, i dužnik, koji ima obavezu da činidbu izvrši. Činidba je radnja (pozitivna ili negativna) koju je dužnik u obavezi da izvrši u korist poverioca.

Osnovni elementi obligacionih odnosa su subjekti (poverilac, koji ima određeno pravo i dužnik, koji ima određenu obavezu), predmet obligacionog odnosa (činidba u vidu davanja, činjena ili propuštanja) i pravni osnov obligacionog odnosa (ugovor, zakon ili jednostrana izjava volje).

Zakon koji reguliše obligacione odnose je Zakon o obligacionim odnosima, kojim se propisuju i osnovna načela obligacija.

Osnovna načela obligacionih odnosa se odnose na one obligacione odnose koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica.

Osnovna načela obligacionih odnosa su:

  • autonomija volje – strane u obligacionim odnosima su slobodne da svoje odnose urede po svojoj volji,
  • ravnopravnost strana – sve strane u obligacionom odnosu su međusobno ravnopravne,
  • savesnost i poštenje – prilikom zasnivanja obligacionih odnosa i ostvarivanju prava/obaveza iz njih strane su u obavezi da postupaju savesno i pošteno,
  • zabrana zloupotrebe prava i monopolskog položaja – strane ne mogu zloupotrebljavati prava vezana za obligacije, niti stvarati ili koristiti monopolski položaj na tržištu,
  • načelo jednake vrednosti davanja – uzajamna davanja stana moraju biti jednaka, suprotno tome slede pravne posledice,
  • zabrana prouzrokovanja štete – strane su dužne da se uzdrže od bilo kakvih postupka kojim se može drugoj strani prouzrokovati šteta,
  • dužnosti ispunjenja obaveza – obaveze se moraju ispuniti (pažnja dobrog privrednika, pažnja dobrog domaćina i pažnja dobrog stručnjaka), osim ako se ugase saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona,
  • rešavanje sporova na miran način – ukoliko dođe do spornog odnosa, strane će nastojati da ga reše mirnim putem, posredovanjem,
  • dispozitivni karakter odredaba zakona – strane koje su u obligacionom odnosu mogu svoj obligacioni odnos urediti drukčije nego što je zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo,
  • primena dobrih poslovnih običaja – strane su dužne da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima i primenjuju poslovne uzanse ako su one ugovorene,
  • postupanje u skladu sa opštim aktima – stupanje u obligacione odnose pravnih lica treba da je u skladu sa njihovim opštim aktima, a ugovor koji je zaključen u suprotnosti sa tim pravnim aktima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili morala znati ili ako je zakonom drukčije određeno.

Kako je ugovor najprisutniji oblik zasnivanja obligacionih odnosa, pravnu pomoć može pružiti advokat za obligaciono pravo. Advokat za obligaciono pravo upoznaje strane sa svim obligacionim načelima i zakonskim odredbama, koje regulišu konkretan obligacioni odnos. Advokat za obligaciono pravo sastavlja ugovor, prati ispunjenje obaveza odnosno ostvarivanje prava ugovornih strana i pomaže u njihovoj realizaciji. Advokat za obligaciono pravo, u slučaju spornog odnosa može pregovarati, kako bi se postiglo najbolje rešenje za strane u obligacionom odnosu i izbeglo suđenje. Ukoliko ne postoji mogućnost mirnog rešavanja spora, advokat za obligaciono pravo upoznaje stranu sa ostalim zakonskim pravima koje ima i postupa u skladu sa njima. Advokat za obligaciono pravo može pokrenuti tužbu povodom kršenja ugovornih obaveza i zastupati stranu u sudskom postupku.

Slavica Janjić

Advokat Slavica Janjić diplomirala je na Pravnom fakultetu, a još tokom studija sticala je praktično pravničko iskustvo obavljajući dužnost sudije porotnika u Osnovnom sudu u Aranđelovcu. Položila je pravosudni ispit i ima dugogodišnje profesionalno iskustvo u zastupanju i pružanju pravne pomoći fizičkim i pravnim licima u oblastima građanskog, privrednog, upravnog i krivičnog prava. Svoje stručno usavršavanje nastavila je pohađajući specijalističke studije iz poreskog prava, kao i polaganjem stručnog ispita za zastupnika za intelektualnu svojinu i ispita za javnog beležnika. Završila je i obuku za medijatora (posrednika) i upisana je u Registar posrednika Ministarstva pravde Republike Srbije. Član je Advokatske komore Srbije i Advokatske komore Beograda. Profesionalnu karijeru započela je u privrednom društvu „Šamot“ a.d. Aranđelovac. U periodu od 1993. do 2001. godine obavljala je rukovodeće pravne poslove i funkciju direktora. Nakon toga, preuzima dužnost rukovodioca pravne službe u Direkciji za građevinsko zemljište. Tokom tog perioda bila je odgovorna za saradnju sa državnim organima, izradu opštih akata, pripremu i realizaciju ugovora o komunalnom opremanju zemljišta, kao i drugih složenih pravnih poslova. Posebnu pravno-advokatsku stručnost stekla je u oblasti nepokretnosti, imovinskopravnih odnosa i pravnih pitanja vezanih za građevinsko zemljište. Tokom svoje karijere uspešno je zastupala fizička i pravna lica u velikom broju složenih predmeta gotovo iz svih pravnih oblasti, pružajući sveobuhvatnu pravnu podršku, strateško savetovanje i stručno i profesionalno vođenje sudskih postupaka. Član je Udruženja pravnika u privredi i kontinuirano prati razvoj domaće i međunarodne pravne prakse, radi pružanja pravnih usluga na najvišem profesionalnom nivou. Advokat Slavica Janjić pruža pravne usluge u velikom broju pravnih oblasti, sa posebnim fokusom na imovinsko pravo, privredno pravo, nasledno pravo, porodično pravo, radne sporove, upravne postupke i zastupanje pred sudovima i drugim državnim organima. Pored maternjeg jezika, tečno govori engleski jezik i poseduje napredno znanje rada na računaru i savremenim poslovnim softverskim alatima.